Zona snage-iskustvo zone u powerliftingu

Powerlifting for Powerliving

Zona snage-iskustvo zone u powerliftingu

Česta je predrasuda među ljudima da su sportaši samo moderni fizički radnici, čiji je rad igrom tržišnih okolnosti postao isplativiji od običnog fizičkog rada, medijski eksponiraniji te tako lakše naplativ u bjesomučnoj igri ponude i potražnje u modernom društvu. Fizički rad sportaša, za razliku od običnog fizičkog rada, definiran je određenim pravilima, znanstveno se proučava i traži se maksimalna učinkovitost. No niti te značajke sporta ne razlikuju ga od običnog fizičkog rada jer i potonji ima određena pravila i znanstveno je također izučavan da bi se od radnika izvukla maksimalna korist.

Ono što razlikuje sportaša od fizikalca jest to što sportaš svojoj aktivnosti prilazi iz zadovoljstva a ne potrebe, sport mu je zabava a ne obveza i stoga služi kao razbibriga i relaksacija od svakodnevnih aktivnosti, čovjek se rekreira kroz svoje bavljenje sportom, kako sam već prije napisao u prethodnim tekstovima, obnavlja se, re-kreira odnosno ponovno stvara. Sport može postati i potreba i obveza kad preraste u profesionalizam, kada čovjek počne zarađivati od sporta i živjeti od njega. Svaki profesionalni sportaš uspješan je sve dok u sebi zadrži duh amaterizma, duh koji ga je ponukao da se bavi sportom, duh koji ga tjera da se kroz fizičku aktivnost izražava i u tome uživa.

Budući da se kroz sport čovjek obnavlja, rekoh rekreira se, nije moguće razdvojiti utjecaj sporta i na psihu. Jer, čovjek je psihofizičko jedinstvo, u zdravom tijelu obitava zdrav duh, barem bi trebao. Pozitivan učinak na tijelo odražava se i na pozitivan učinak i na duh, psihu, svijest i općenito na pogled na svijet i funkcioniranje čovjeka u društvu. Kod sportaša naglašena je individualnost, i kroz sport se razvija identitet, osjećaj svog ja, sebstva. Ironično, upravo kroz sport možemo sresti mnoštvo egoista, i kao nigdje drugdje dolazi do potenciranja samodopadnosti i egocentričnosti. Zdravo tijelo tada proizvodi “bolestan aspekt duha” – tj. pojačani EGO, no samo prividno.

Ego je u čovjeku samo alat, i kao što nožem možemo rezati kruh i nekoga nahraniti, nožem možemo i nanijeti zlo nekome. Ego odražava nutrinu čovjeka, a razvojem tijela, razvija se i ego. Nesklad nastaje kada duh zaostaje za razvojem tijela, kada je jedna strana prevagnula i nije postignut balans u aktivnosti kojom se bavimo. Sklad o kojem govorim jest zadovoljstvo i smirenost u aktivnosti, kada nam je dovoljna samo ta aktivnost da bi bili ispunjeni, kada ništa ne postoji osim aktivnosti kojom se bavimo, kada se stapamo s onim što radimo. To je bavljenje sportom iz ljubavi, to je očitovanje pravog sportskog duha, sklada duha i tijela.

Može li u tom kontekstu sport postati sredstvo za razvoj nutrine, ne samo fizičkog tijela, može li sport preobraziti i naš duh i svijest, promijeniti nas kao osobe? U postavljanju ovog pitanja ulazim u sfere psihologije, ako ne i duhovnosti i uplivavam u vode u kojima je rijetko tko plivao. Spajati sport i duhovnost nekome može biti oksimoron u najgorem zaključku, ako već nije asocijacija na nešto nezgrapno, kao krava i sedlo. No, nisam prvi koji postavlja to pitanje, ali ću zato pokušati ići korak dalje.

Ako gledamo povijest sporta moderni sport počinje u 19. stoljeću obnavljanjem olimpijskog pokreta. Počeci sporta dakako sežu u antiku, u Grčku, iako je bilo zapisanih bavljenja onime što danas definiramo kao sport još i ranije. Moguće jedan od prvih sportskih priručnika na svijetu jest drevni indijski spis Dhanurveda u kojem se podučava streličarstvo, borilačke i ratničke vještine. Naglasak nije na tjelesnom, nego na duhovnom aspektu ovladavanja sobom. U budizmu je nastao zen koji uči da se meditativno stanje može postići bilo čime, ne samo smirenim životom u okviru samostana. Kroz zen budizam nastaju i borilačke vještine koje su postale popularne u dvadesetom stoljeću a koje su u stvari vježbe redovnika u samostanima kako bi ovladali životnom silom Chi.

Svjedoci smo raznih mistifikacija i legendi o svemu tome ali zaključak je da balansiranje psihotjelesnih potencijala vodi uspješnom bavljenju nekom aktivnošću. Spajanje duha i tijela kroz fizičku aktivnost nije samo inovacija istoka. Naime, benediktinski red ima geslo ‘ora et labora’, odnosno moli i radi, koji se ponekad pogrešno shvaća, a poanta je da rad postane izraz molitve. U indijskoj misli ovaj pristup se zove karma yoga. Što je Karma Yoga? Pojednostavljeno rečeno: yoga kroz rad, ostvarenje kroz svakodnevnu aktivnost. Spisi savjetuju djelovanje radi djelovanja a ne radi rezultata djelovanja. Drugim riječima, “izaberi posao koji voliš, i više nikada nećeš morati raditi”. Bit Karme Yoge je dakle življenje nutrine u vanjskom svijetu: biti spona i donositelj onoga iznutra. Kako gore, tako dolje.

Digresija na duhovnost podsjeća i na istinski duh sporta, zar ne?

U sportu je poznat pojam ‘iskustvo zone’. Što je u stvari iskustvo zone? O zoni je pisao John Douillard, bivši triatlonac. Zona je suvremeni naziv, a označava iskustvo smirene svijesti u dinamičnoj aktivnosti. Kad se postigne posebno stanje svijesti o kojem podučava Dhanurveda i zen, kao čudom, nošenje vode i igranje nogometa postaju duhovne aktivnosti. Osobi koja to postigne otvaraju se vrata neograničenih izvora energije i inteligencije pa ona, štogod radila, to radi savršeno. Zona je čisti zen, čisto savršenstvo! U opisima zone možemo prepoznati tipična duhovna iskustva nalik novodobnim ili meditativnim. Primjerice, doživljaj blaženstva, ugode kojoj nema premca, iskustvo svjedočenja (http://www.dvostrukaduga.hr/nae-knjige/autori/291-john-douillard.html )

Da predočim stanje iskustva zone prenosim neka svjedočanstva:

Michael Johnson, nakon rušenja svjetskog rekorda na 200 m ( 19.32):“Imao sam osjećaj kao da me nešto usisalo u cilj.

Sir Roger Bannister, britanski trkač koji je prvi trčao milju ispod 4 minute, 1954: “ Činilo se kao da se zemlja kreće zajedno sa mnom…novi ritam ušao je u moje tijelo. Nisam više bio svjestan svojih pokreta, otkrio sam jedinstvo s prirodom…novi izvor snage i ljepote, izvor za koji nisam ni znao da postoji.

Phil Jackson, trener Chicago Bullsa: “Nitko ne može vječno pobjeđivati. Opsesija pobjedom dodaje nepotrebnu dozu pritiska koji ti onemogućuje da igraš onako kako najbolje znaš. Shvatio sam da je košarka igra, putovanje, ples, a ne borba na život i smrt.

Sva naša pažnja je usredotočena na vještinu ili udarce koje izvodimo, te na unutarnji osjećaj koji nas obuzima dok igramo, potpuno smo koncentrirani na aktivnost kojom se bavimo, a nismo svjesni vlastite usredotočenosti, svijesti ili ega.

Iskustvo zone je potpuno jedinstvo duha i tijela, odsutnost ega u aktivnosti koju vršimo i stapanje s njom, kada ples i plesač postaju jedno, kada igrač i igra igraju zajedno. Iskustvo zone predmet je istraživanja sportske psihologije, a nadasve je odlika vrhunskih sportaša, virtuoza svoje vještine. Drugi pojam koji povezuje duh i tijelo jest wellness. Pojam wellness je u medijima isuviše profaniziran i odnosi se samo na dokono odlaženje na razne tretmane u mondene hotele ili toplice. Pojam wellness u svojoj suštini objedinjuje holistički pristup čovjeku, kao društvenom, fizičkom, psihičkom, emotivnom biću čiji aspekti bivanja su neodvojivi jedni od drugih. Stoga iskustvo zone u fizičkoj aktivnosti kao jednom od aspekta wellnessa utječe pozitivno na sveopći sklad bića o kojem govori smisao wellnessa.

 

Može li se sada nakon upoznavanja s konceptom sklada duha i tijela u sportu pokušati pronaći nešto slično i u powerliftingu?

Po mojem iskustvu može! Zato sam i uveo frazu powerlifting for powerliving. Powerlifting kao sport nema odlike sportova u kojima se najčešće javlja iskustvo zone. Ali ima jednu odliku što ga čini idealnim test poligonom za ispitivanja utjecanja tog iskustva na krajnji rezultat. Henry Rollins, pjevač, i rekreativni dizač, je rekao da željezo nikad ne laže, sto kilograma je uvijek sto kilograma, a naša snaga je nasuprot željezu, tko će pobijediti? Iskustvo zone se u powerliftingu može steći ili na natjecanju ili na treningu. Bitno je da čovjek, kao osoba koja trenira, ode iz teretane s osjećajem iznutra, da je dao sve od sebe, da je nadmašio sebe i da je nadasve zadovoljan time. Cilj treninga jest to zadovoljstvo i ispunjenje, to je rađanje unutarnje snage koja kasnije rađa fizičku i tako redom. Bez tog zadovoljstva trening je obični fizički rad, odrađivanje, a ovako postaje zabava.

Nadmašiti sebe, to je smisao powerliftinga, nadići svoju granicu i postaviti novu. U tom razvoju fizičke snage raste i unutarnja snaga, napose volja, volja pokreće duh, a pozitivan učinak treninga odražava se na sve u životu. Duh shvaća da može pobijediti materiju, savladati prepreku, da nema nemoguće, da ide naprijed. Napunjene baterije rađaju snagu volje i karaktera za ostala polja u životu, za život pun snage, powerliving. Taj osjećaj, to iskustvo pobjede nad željezom, i povratno stanje u duhu rađa zonu. Zna ponekad biti bolno za fizičko tijelo nakon treninga, ali to je ona slatka bol koja je samo znak da slabost napušta tijela, kako netko reče.

Powerlifting itekako pomiče granice tijela, i ako je sklad ostvaren gradi osobnost i pomiče granice duha. Opsesija teretanama i vježbanjem nije samo kratkotrajna iluzija i zaluđenost, odlazak u teretanu postaje kao pozitivna droga, kao potreba, kao zrak kojeg dišemo bez kojeg ne možemo zamisliti sebe jer upravo sebe i gradimo tamo, u cijelosti.

Leave a Reply