Zašto baš mi?

Powerlifting for Powerliving

Zašto baš mi?

Zar mislite da samo uz ustrajan i naporan trening čovjek može trčati 100m ispod 11s, bacati kuglu iznad 20m, disk iznad 70m ili skakati u dalj iznad 8m? Uzeo sam samo bolje vrijednosti rezultata u navedenim disciplinama, ne i vrhunske svjetske rezultate. Mislite li da je uz naporan trening nužna i adekvatna ishrana, suplementacija, neki egzotični sastojak u hrani poput jamajčanskog krumpira ili banana ili pak krvi kornjača kojeg piju kineske plivačice? Svakako da je i suplementacija izuzetno važna, svakako da je i trening bitan, no, ima li tu još nešto?

lens

Opet kažem svakako, svakako da ima. I to onih zabranjenih stvari. Ali, tko je prvi na tapeti osude javnosti glede upotrebe zabranjenih sredstava, da budem jasniji dopinga? Oni bilderi i oni lifteri, „kaj ‘zgledaju kak Konan, i kaj dižu tone“, tako kažu svi, posvuda. Čim se čovjek potrudi srediti svoj jelovnik i svoj način života, pravilno trenirati i čim mu tijelo poprimi barem neke karakteristike muške fizionomije odmah je taj na „sterojidima“. U teretani kad počnete benčati iznat 120kg, ili s poda vuči 200kg, odmah ste na nečemu. Štoviše, i oni „protejini“, i „krejatini“, sve je to kemija.

I pitam se, zašto baš mi, lifteri i bilderi, teretana boysi i cure, budu prvi na udaru prsta kažiprsta koji kaže ‘oni su na steroidima’?

Prvo, teretanski sportovi se shvaćaju kako rekreacija. U teretanu zalaze i sezonski vježbači, oni koji poslije Nove godine, i poslije Uskrsa popune termine teretana, i uglavnom vlasnici teretana znaju cikluse sezonskih vježbača. Poslije Nove godine dolaze skidati kile nakupljene tijekom blagdana a poslije Uskrsa dolaze nabaciti malo mase za Zrče ili za neku drugu plažu. Takvi sezonci u teretanama su kao putnici na kolodvorima, dolaze i odlaze. A oni koji stalno idu u teretanu marljivo treniraju, rade, brinu se o svom tijelu, načinu treninga, vode trenažne i dijetalne dnevnike, u međuvremenu napreduju, znoje se i krvare pod željezom. Kada netko neredovno dolazi u teretanu, svakih šest mjeseci recimo, naravno da vidi napredak „pokretnog inventara“ teretane. I tada, uslijed frustracije i nemoći ostvarenja rezultata u nekoliko tjedana pred plažu takvi sezonci upru prstom na stalne vježbače i kažu: „Oni su garant na nečemu, ziher nešto uzimaju!“

I tu dolazimo do drugog uzroka zašto se prstom upire na nas. Takvi sezonci, u želji da čim prije zatitraju pektoralisima na plaži ili pokažu na šanku konobarici svoj biceps, doista počnu uzimati nešto, kapom i šakom, bez znanja i pitanja, daj što daš. I tako to krene, tako krene priča o snažnim momcima i djevojkama koji garant nešto uzimaju. Jer, promatrači sa strane vidjet će ove nadobudne vježbače, najčešće i lajavce u javnosti, i nitko neće dublje analizirati. I eto nama poznate fame o narokanim bilderima i lifterima.

No, da su i drugi sportovi toliko „rekreativni“ na vidjelo bi izašla sasvim druga priča, priča koja ima poput medalje dvije strane, lice i naličje, ali ima i treću stranu, dvoličje ili licemjerje.

„Normalni“ sportovi, olimpijski sportovi, su čisti, njime se bave ministranti, anđeli na Zemlji, i svi su nevinašca, a kada padnu na doping kontroli tada su kriva energetska pića, glukoza, a možda im čak i u piće nešto stave kriomice, poput klincima kad dođu kuću pijani s tuluma pa takve priče prodaju svojim roditeljima.

Lice ove priče jest činjenica da su olimpijski sportovi mahom pod stalnom doping kontrolom. Niti jedan svjetski rekord ne prolazi bez doping kontrole, niti jedno veliko svjetsko natjecanje ne prolazi bez kontrole, a na nacionalnoj razini regulirane su razine natjecanja do kojeg idu anti doping kontrole. Sve je idealno i sve je pod kontrolom, no ipak, je li baš tako?

Te sportove karakterizira stalna anti doping kontrola, kako na natjecanju tako i izvan njega. Svi registrirani sportaši u nekom sportskom savezu podložni su 24/7 kontroli. Ta vrsta kontrole glavna je zamjerka IOC-a i bilderima i lifterima za prijem u obitelj olimpijskih sportova. IPF i IFBB vrše kontrole na natjecanjima, ali ne i izvan natjecanja.

I kako onda u tako idealnoj slici olimpijskih sportova može doći do korištenja dopinga? Jednostavno, i tu dolazimo do druge strane medalje, naličja svega ovoga.

Osim političkog utjecaja velikih sportskih nacija po pitanju koga ćemo i kada ćemo testirati, tu postoji i jedna rupa u sustavu. Naime, u jednom olimpijskom ciklusu priprema od četiri godine sportaš može kazati da je povrijeđen jedno vrijeme, izbivati van sportskih borilišta, recimo, godinu dvije. To vrijeme sportaš nije registriran u sportskom savezu, nije podložan kontroli i može koristiti što ima na raspolaganju, na vrijeme se očistiti, i spreman nastupiti na velikim natjecanjima. Rezultati će doduše biti nešto manji i slabiji nego za vrijeme korištenja dopinga ali i to je dio plana i priprema.

U powerliftingu i body buildingu, i svim sportovima koji nemaju stalnu kontrolu ova metoda je još lakša. Vrhunski rezultati u IPF-u nisu plod svemirskih gena u nekim sportašima nego planski odrađenih priprema. Svjetski prvaci i rekorderi koji prolaze doping kontrole uglavnom nastupaju na jednom natjecanju godišnje. Rijetko kada netko tko nastupi na svjetskom prvenstvu nastupa i na kontinentalnom prvenstvu koje je tri-ćetiri mjeseca prije. Ako uzmemo u obzir da jedan ciklus uzimanja dopinga traje oko tri mjeseca, i da isto toliko treba za čišćenje, jasno je što se sve može učiniti kroz godinu dana.

I konačno sada dolazimo do pitanja dvoličja, licemjerja u sportu. Pitanje uzimanja dopinga nije samo zdravstveno pitanje, nije samo pravno pitanje, nego je i moralno. Ako svi sportaši poštuju olimpijski kodeks kako onda mogu na perfidan način lagati, i manipulirati javnošću, provlačeći se kroz sve moguće rupe u sustavu?

Pitanje uzimanja dopinga je nadasve moralno pitanje! Ako se jedna sportska organizacija deklarativno izjasnila o borbi protiv dopinga, ako su postavljena pravila igre, onda je za očekivati da svi sudionici igre i poštuju ta pravila. Kršenje pravila igre nije samo licemjerno prema javnosti, nego i prema kolegama u sportu.

Dakle, priča o anti doping kontroli i čistim sportovima je obična farsa, obmana za javnost. A javnost je u svemu najviše licemjerna, svi bi željeli gledati vrhunske rezultate, svi bi htjeli brže, više, jače, a svi se čude kao „pura glisti“ kada netko padne da kontroli, pogotovo kada to nije bilder ili lifter. Svi vole vjerovati u idealnu sliku svijeta, romantičnu priču o svojim sportskim herojima, a nitko ne želi skinuti ružičaste naočale i shvatiti da upravo pojedinac, dio javnosti, podgrijava tu atmosferu uzimanja svega i svačega ne bi li se išlo brže, više i jače.

A bitno je da mi pijemo tamo neke „sterojide i protejine“.

Citius, altius, fortious, je baš, mo’š mislit’.

Leave a Reply