Solo contra tutti-sam protiv svih

Powerlifting for Powerliving

Solo contra tutti-sam protiv svih

Stalno negdje jurimo, stalno negdje žurimo, takav je tempo modernog života. Potegnuti korak nikome nije teško, to je u biti imperativ ovog vremena, pa bismo mogli reći da stalno negdje trčimo. Trčimo na posao, trčimo na vlak, trčimo na tramvaj, trči se za ženama, trči se za zdravlje, trči se i na trening. A taj trening nas sve razlikuje, neki treniraju rekreativno, neki profesionalno i svatko ima svoj sport.

Teretane su jedno od mjesta treninga u kojima se može i trčati i dizati utege. Dizanje tereta nije toliko prirodno kao trčanje, i manje više svaka lijenost ide na temu izgovora izbjegavanja nečeg teškog. Još od djetinjstva izbjegavamo sagnuti se po nešto na pod, izbjegava se teži fizički posao, uglavnom svaki teži napor mišića se izbjegava. Laički rečeno, čovjek instiktivno izbjegava težak život, ali mu je zato trčanje prirodnije, kao da je utkano u gene.

I zato je rijedak spoj osobnosti koja trči, i koja diže utege, a još rijeđi spoj osobnosti koja trči i koja diže zaista teške utege.

Stoga je odziv vježbača u lakoj atletici daleko veći nego u teškoj atletici, i ovdje pod pojmom atletika ne mislim strogo samo na atletiku kao sport. Gledano po masovnosti, sportovi koji uključuju neki oblik trčanja daleko su popularniji od sportova koji uključuju nešto teško, bilo bacanje, guranje, dizanje, udaranje…

Veća masovnost znači ujedno i veću konkurenciju, veća konkurencija donosi veću kvalitetu, zar ne? Odgovor vidimo iz primjera Hrvatske nogometne lige gdje prvak naše lige uredovno ima jako kvalitetan nastup u Champions League. Nadam se da shvaćate ironiju.

Širenjem i popularizacijom powerliftinga mnogi se osjećaju frustrirani, a napose samozvani fitness gurui, osobni treneri i razni wannabe dizači pripadnici facebook federacije koji da žele išli bi na natjecanja ali su jednostavno prejaki za nas smrtnike.

Na državnim prvenstvima u powerliftingu i bench pressu uobičajeni je broj sudionika oko osamdeset, i svake godine se broj sudionika povećava. Posebno raduje veći broj natjecatelja među mladima i među ženama dokazujući time da ovaj sport nije rezerviran samo za velike, debele, jake i bradate liftere. Pravila sporta su takva da su sudionici podijeljeni u težinske i dobne kategorije. Tih kategorija sveukupno ima dosta, i često se dogodi da je neki natjecatelj prvak a sam je u svojoj kategoriji. I onda na scenu stupaju zlobnici: “Pa tako sam i ja mogao biti prvak, samo protiv sebe!”

Jesi, bajo moj, mogao si biti prvak da si se pojavio i digao nešto teže od pivske boce ili cigarete. Da se natjecanje organizira u nekoj birtiji jamačno bi konkurencija bila žešća, ali ne znam tko bi sproveo pravila natjecanja pa bi suci tražili obližnje kukuruzište kao na lokalnim nogometnim utakmicama. Bajo moj, dođi u teretanu, treniraj koju godinu, prijavi se u klub, dođi na natjecanje, pa onda pričaj.

“Je, mogu ja, ali ne da mi se!” Yeah right, očito se bajo boji doping kontrole jer je na viagri i normabelu, pa bi on malo, ali mu se eto ne da.

Nisu krivi natjecatelji što su ponekad sami u kategoriji, nego oni koji su ostali iza zaslona računala pa se junače.

Može se doduše govoriti i o inflaciji medalja na powerlifting natjecanjima, ali zato postoje i relativne kategorije gdje svi imaju šansu odmjeriti snagu sa svima po određenim normama.

Konkurencija u powerliftingu nije osoba do tebe, brat po željezu, nego je on inspiracija koja ti može dati koju kilu više u totalu kojeg digneš. Lijepo je dok je borba, ali prava borba, prava konkurencija je šipka i utezi s dvije strane. To je moj protivnik, a pobijediti i nadmašiti sebe glavni je imperativ svakog natjecatelja. Da nije tako mnogi ne bi ni trenirali, mnogi se ne bi ni mučili, jer kao što će se sam mučiti u teretani, a svi ostali rade nešto lakše.

Powerlifting je način života, svojevrsna meditacija nad željezom, asketski surov i neki bi ga nazvali i sportom vuka samotnjaka. Možda i jest ponekad asocijalan kada ostajemo sami na svom putu borbe protiv željeza i tona, ali se pretvara u festival druženja kada se na jednom natjecanju pojave i tvoja braća, i kada znaš da si na dobrom putu. Tada se zajednički proslavi svaka pobjeda, bez obzira s kim si u kategoriji, proslavi se pobjeda duha nad željezom. I to je ono što nas spaja, što onaj koji to nije iskusio nikad neće znati.

Kritika će uvijek biti, i najlakše je organizirati natjecanje u pišanju u dalj, okupiti preko 250 entuzijasta i onda govoriti kako neki sport ne valja jer nema konkurencije u njemu. Gdje je masa tu je laž, govorio je danski filozof Søren Kierkegaard, i najčešće je tako.

Skidam kapu svakom natjecatelju koji se ikad pojavio na natjecanju, bilo kad i bilo gdje, i koji je nadmašio sebe, jer borio se sam protiv tereta ili protiv konkurenata nebitno je. Uostalom na kraju krajeva borit će se protiv raznih ego tripova, zlobnika i pakosnika koji će nastojati umanjiti mu rezultat, kakav god bio.

Leave a Reply