Sport kao način života

Sport kao način života

9 siječnja, 2014

Poznata pjesma rock grupe „The Godfathers“ glasi: Birth, school, work, death.
Dakle, rodi se, pohađaj školu do stupnja do kojeg imaš mogućnosti, zaposli se i radi, i umri. I naravno, usput obavezno plaćaj poreze.
Možemo li tu išta promijeniti?
U pogledu rođenja zasigurno ne, u pogledu škole djelomice ne jer smo primorani ići u školu koju nam roditelje odrede. Tek kasnije imamo mogućnost određenog biranja kako ćemo i gdje što naučiti a što bi nam koristilo u trećoj fazi, u poslu. To je jedina oblast života koju možemo mijenjati.
Kineski filozof Konfucije je rekao:
„Izaberi posao koji voliš i više nikada nećeš morati raditi.“
Takvim izborom ujedno posao pretvaramo u zabavu, a zabavu u posao. Lako je to reći, ali je teže ostvariti.
U moru šumova raznih informacija kako pronaći i shvatiti onu koja nam govori što je to, koji je to posao koji volimo, koji istinski odražava i izražava ono što jesmo. Netko će reći: Barem je to lagano, jer svatko zna kada nešto voli a kada nešto ne voli!
No, začudili biste ste kako je to teško izabrati. Danas volim raditi ovo, sutra ono, danas me ispunjava fotografiranje, a sutra alpinizam. Sklad između onoga što nas ispunjava i koliko to vrijedi na tržištu jest u stvari ono što tražimo. Posao, aktivnost koju obavljamo ujedno mora biti ispunjavajuća i zabavna, a ujedno nam treba osigurati sredstva za život. Mi tražimo sklad po ovom pitanju.
Je li uopće taj sklad moguć?
Da bismo pronašli i prepoznali sklad moramo biti usklađeni, vrlo jednostavno. Slično prepoznaje slično po zakonu rezonancije i čovjek koji je u kaotičnom stanju, kako iznutra tako i izvana, neće biti u mogućnosti prepoznati znakove sklada i kada mu se pojave pred nosom. Doduše, ne mora se biti u stanju općeg kozmičkog sklada i poretka, dovoljan je tek tračak usklađenja iznutra koji će nam pokazati pravi put. A tada, kada zakoračimo na put sklada i harmonije možda otkrijemo da ono za čime tragamo nije daleko od naših očiju, da je posao koji nas ispunjava upravo taj kojeg radimo, da je život o kojem sanjamo upravo život koji živimo. Možda ćemo putem usklađenja otkriti nove staze, tko to zna, bitno je krenuti i ne tapkati na mjestu. Netko jednom reče: Kada stanem tada propadam, i doista je to tako. Čovjek koji se miri sa sudbinom i svojim stanjem istog trena počinje propadati, po svim razinama, a onaj čovjek koji stremi naprijed, taj čovjek ruši prepreke i granice, gradi nove svjetove.
Današnji način života čovjeka tjera upravo na drugačiji put, bolje rečeno da održanje statusa quo, na održanje nesklada i disharmonije. Ne čudi stoga sve veća zainteresiranost ljudi za rekreacijom, da svoje slobodno vrijeme posvete samima sebi, i da se dovedu u red, da napune baterije. I sama riječ rekreacija asocira na tu ljudsku potrebu da se ponovno stvori, ponovno ujedini u sklad. Riječ rekreacija proizlazi iz latinskog riječi i mogla bi se prevesti kao ‘ponovno stvoriti’. Pitamo se što to čovjek u sebi mora ponovno stvoriti?
Najčešći oblik rekreacije je bavljenje sportom, sport postaje kao ispušni ventil nagomilanih stresova tijekom dana ili tjedna. Pozitivni učinci sporta odražavaju se i na psihičko stanje pojedinca, i ta povratna sprega djeluje na daljnju potrebu za aktivnostima jer su još u antičko vrijeme govorili: „U zdravom tijelu, zdrav duh!“
Orandum est ut sit mens sana in corpore sano
“Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu”
Juvenal, (Satira X, stih 356)
U antičkoj Grčkoj čak je postojao jedan način života koji se naziva kalokagatija, riječ koju je danas teško prevesti jer taj pojam ne označava i opisuje samo neku aktivnost nego cjelokupni pristup životu, svim njegovim aspektima, od unutarnjeg života čovjeka do ponašanja čovjeka u društvu. Kalokagatija je način života koji obuhvaća tjelesne, gospodarske, sportske i etičke ideale.
Ljudsko tijelo je smatrano odrazom duha, a sportske aktivnosti odražavale su duh pojedinca i jedinstvo s tijelom. Atletske discipline u antičkoj Grčkoj imale su za cilj veličati jedinstvo čovječjeg bića, jedinstvo duha i tijela, a kroz čovjeka i harmoniju neba i zemlje. Lakoća i igra sportskih aktivnosti u stvari su bile prezentacije igre stvaranja u svemiru.
Što je danas ostalo od temeljnog ideala sporta?
Olimpijsko geslo je citius, altius, fortius, odnosno „brže, više, jače“. Te tri riječi na moderni način opisuju i antički ideal zdravog duha u zdravom tijelu. Zdrav duh je natjecateljski nastrojen, zdrav duh ne miri se s promjenama, zdrav duh stremi naprijed i svakim danom želi više, jače, brže…zdrav duh u svakom trenu želi nadmašiti samog sebe. Cilj čovjek i jest nadići samog sebe, evoluitivna zadaća i imperativ postojanja. Tijelo postaje prezentacijska mapa duha, tijelo postaje alat izvršenja snage duha, a sport kao takav definiran određenim pravilima polje očitovanja dostignuća duha.
No, je li to tako u modernom sportu, u što se pretvara to olimpijsko geslo? U brže, više, jače pod svaku cijenu, pod cijenu koju diktiraju tržišni uvjeti. Sport se podijelio u profesionalni i amaterski ili rekreativni sport.
Dok u profesionalnom sportu možemo mjeriti učinke imperativa „brže, više i jače“, u rekreativnom ili amaterskom sportu to rijetko možemo, i malo tko od rekreativaca nađe sebe i vidi svoj unutarnji napredak kroz bavljenje sportom. Kada to uspije tada rekreacija prestaje biti rekreacija, a sport postaje način života i izražavanje unutarnjih vrlina. Za razliku od profesionalnih sportaša koji od sporta žive, ovakvi pojedinci za sport žive. Velika je to razlika!