Kemijski roboti

Kemijski roboti

8 kolovoza, 2014

Skinuti se s kemije popularan je izraz u sportu kada se netko oslobađa „derivata“ dopinga u krvi, pokušava se spremiti za testiranje i život bez dopinga. Mogu li se ljudi skinuti s kemije života, one kemije kojom smo svi uvjetovani, bez obzira tko kakav doping koristi u životu. Imam dojam da su ljudi ništa drugo no kemijski programirani roboti.

Jesu li doista ljudi kemijski roboti…zašto tako mislim, pa zato jer je se teoretski pretpostavilo, laboratorijski dokazalo a iskustveno uvidjelo da se hormonskim fluktuacijama u tijelu mijenja poimanje stvarnosti oko sebe, način ponašanja. Naime, jedan od najvažnijih hormona u tijelu, muški spolni hormon testosteron ne određuje samo fizičke karakteristike tijela nego i psihičko stanje, i društveno ponašanje.

Ukratko rečeno, testosteron je muški spolni hormon, koji se prirodnim putem proizvodi u spolnim žlijezdama, vrhunac proizvodnje testosterona tijelo dostiže u pubertetu i postpubertetnom razdoblju a produkcija počinje opadati, ovisno od osobe do osobe, nakon 30. godine života. Odgovoran je za pojavu muških tjelesnih karakteristika, povećanje mišićne mase i snage, rast tkiva itd.

Početkom tridesetih godina prošlog godina naš znanstvenik Lavoslav Ružička, rodom iz Vukovara, prvi je laboratorijski sintetizirao testosteron za što je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju.

Prva upotreba testosterona s ciljem poboljšanja tjelesnih performansi javlja su u elitnim postrojbama njemačkog Wehrmachta za vrijeme II svjetskog rata. Daljnjim znanstvenim istraživanjima sintetizirani su razni derivati testosterona koji se od pedesetih godina primjenjuju i u medicini i u sportu. Svi derivati testosterona koji se primjenjuju u sportu nazivaju se jednim imenom anaboličko-androgeni steroidi (AAS) i svi su zabranjeni kao doping.

Tema ovog članka nije doping za tijelo, nego utjecaj hormona na psihu.

Razina testosterona s godinama opada, i zanimljivo je promatrati ponašanje muškaraca u društvu, shodno godinama starosti i razinama testosterona. Da ne idem u širinu teksta, samo ću natuknuti da se, ama baš svaki društveni obrazac ponašanja može objasniti razinom hormona. Kao nadogradnja tim odnosima u društvu javljaju se i posebni umni konstrukti poput religije, filozofije, umjetnosti, pa čak i znanosti. Sve je odraz poimanja stvarnosti oko sebe iz perspektive subjekta koja je pak produkt balansa raznih hormona u organizmu. Čak i ljubav u koju se svi kunu kao nadmaterijalnu vrijednost samo je kemija i može se objasniti kemijskim balansom raznih hormona. Više razine testosterona uvjetuju zanimanje za suprotni spol, dopamin i serotonin određuju zaljubljenost gdje se pak snižava razina testosterona, a povisuje estrogen, mehanizam je podešen tako da treba doći do razmnožavanja i brige za potomstvo a potom prepuštanje scene potomcima. Znanstvena istraživanja dakako potkrepljuju ove riječi.

I onda u skladu naziva jedne knjige pitam se „Koji k . . . c uopće znamo?“, što je od svega što proživimo, doživimo, iskusimo istina a što je produkt kemije u organizmu? I ona najdublja čuvstva, najplemenitija osjećanja, jesu li plod kemije…

No, opet pitam se i pitanjem sebi odgovaram na sve ovo: A zašto netko pod istim okolnostima donosi različite odluke? Dakle, u tome je ta kvaka – svi se znaju u birtijama napiti, ali svatko se pijan ponaša na različiti način, netko ispolji jednu osobinu a netko drugu. Postoji očito jedna komponentna osobnosti koja odlučuje kako će se tko ponašati pod svim tim kemijskim spojevima u tijelu, kako će reagirati na događaj izvana i vjerujem da bi ta komponenta imala isti odgovor bez obzira u kojim okolnostima odživjela svoj život, na Zemlji, Marsu ili nekom hipotetskom svijetu mistike. Kemija tijela je samo nadogradnja, određeni software. I za razliku od analogije s računalom, u ovom slučaju je software nešto materijalno a hardware za sada nešto nedefinirano, moguće jedna tkanina stvarnosti po kojoj ispisujemo svoje živote, povezani nitima koja tek u konačnici dobivaju svoj smisao.

Možda su steroidi i stoga zabranjeni. ne iz razloga što u sportu daju nekome stanovitu prednost, jer ionako su sportaši u današnjem sportu manje bitni od novca koji se okreće, nego iz razloga što se pomoću njih može čovjek reprogramirati, odnosno promijeniti mu ponašanje a da nije u skladu kolotečine. Testosteron povećava natjecateljski duh, borbu s konkurencijom, na bilo kojem polju života. A svakom mužjaku je u interesu da ima što manje konkurenata, pa tako i alfa mužjacima koji vode svjetsku igru.

Odgovori